Ni ovdje, ni tamo ◽ Not here, not there

Putovati vlakom, prvom klasom, kroz magloviti, jesenji, jutarnji pejzaž, dobar je i poznat mi ugođaj. To je vrijeme za koje znam da je samo moje, trenutak u kojem sam ništa: samo ja, bez etiketa majke, kćeri, supruge, sestre, prijateljice......Divan je to osjećaj nedostupnosti, samoće, vremena koje kao da je zastalo. Putovanja su uvijek za mene bila upravo to: vrijeme u kojem mogu biti tko želim, sama, sve mogućnosti otvorene. Ni ovdje, ni tamo. Iz istog razloga volim aerodrome: nikoga ne poznajem i nitko me ne poznaje. Susrećemo se samo sada, u malom djeliću neponovljivosti. Nikada, nikada neću ponovno vidjeti lica koja me okružuju. To je utješno. Volim se izgubiti u nepoznatoj masi, biti sasvim anonimna i imati slobodu biti ja kakva želim biti baš u tom trenutku.