28.7.09

Flashback, ljeto 2005


Znaš, da smo mlađi, rekla bih – moguće je vratiti naš odnos na ono prije 95-e. Ali nismo. Osjećam da nemam vremena kliziti površinom odnosa (sa svima i svih vrsta).
Sve ono što smo imalio nije bilo ni lijepo ni banalno. Ti si tada, neželjeno, bio čovjek kojeg sam oduvijek čekala. Misliš - klišej, ali istine jedino i mogu postati klišei.
Ili je nešto pravo ili nije, ponovno vjerujem idu, previše je bilo ega.
Čovjek kojeg sam davno voljela, umro je. Zadnji puta sam ga srela u vlaku kojim sam se vraćala od tebe, puna tvoga tijela i mirisa, glupo sretna, ne sluteći ništa, u ljeto 95-e. Slučaj nas je spojio nakon više od 10 godina, u tom vlaku. On nije bio ni pjesnik, ni slikar, nikakva umjetnička duša, ali mi je u dvije minute i s nekoliko riječi, ponovno rekao koliko me je volio, koliko bi me mogao ponovno voljeti. On je to znao, a ti to ne znaš ili ne želiš ili ne želiš priznati ni sam sebi. Shame on you, jer glupo je, jeftino i nepotrebno formalno rukovati se i poljubit kao prijatelji koji nikada nismo i nećemo biti. Mislim da smo ipak debelo beyond isprazne kurtoazije.

0 komentari: