28.7.09

Spodoba

Više ga nema. Još jedna osoba prošlosti koju više nikada neću vidjeti. Ovih dana sjećam se takvih ljudi u svojem životu. Prolazim pokraj prijateljičine zgrade, vidim isti onaj balkon na kojem smo znale sjediti popodne i pričati o onome o čemu pričaju osnovnoškolke. Poslije, pričale smo o već malo ozbiljnijim stvarima. Žalosno je kada nema tih nekih starih prijatelja, znanaca ili ljubavnika. Iako se možda u ovom životu nismo slagali ili smo bili posvađani, svejedno je čudno što mogu biti potpuno sigurna da se više nikada nećemo vidjeti. Okrenuti glavu, prijeći na drugu stranu ulice.

Savršeni stranac/ Perfect stranger


Jutra mirišu na jesen, ali ne još onu pravu. Sanjah te noćas. Probudila sam se ni tužna ni sretna nakon toga. Već jako dugo ne činiš me ni tužnom ni sretnom: to žalim. Žalim za onim intenzitetom osjećaja, makar bolnih, ali jakih, sirovih, nesputanih.... Lagodno je živjeti u kolotečini svakodnevice, u ustajalim vodama stalno istih dana. Komotno je, ugodno, ali dosadno, neživotno, pomalo zatupljujuće. Koliko god je život na rubu u konačnici užasno iscrpljujući, toliko je .....potreban. Barem meni. Ovako sam emocionalno uspavana, ako ne i mrtva. No ne vidim tko i što bi me sada pokrenulo. Tebe više ne mogu ni zamisliti. Postao si savršeni stranac.

A jesen će/ And fall is comming




Prekriveni prahom
Leže ogarci ljeta.
Azuri neba i mirisi mora.
Tvoji dodiri i moje tijelo.
Jesenjava.

Kuća iz snova/ My dream house

Godinama, od kada znam za sebe, želim određenu vrstu kuće. Kada se je rodio ovaj san o savršenoj kući? Da li one zime u Grčkoj, u Sounionu? Ili kasnije? Kadkada ju ugledam u nekom filmu, samo dio nje kakvu želim. Jedino u što sam sigurna je to da nikada neću imati svoju kuću. Već dugo imam jednu drugu, koja je isto moja, u koju sam uložila puno sebe, u kojoj sam ja.... Pa ipak, san o mojoj kući još je uvijek tu.

Moja kuća nije na kat. Moja kuća nalazi se na osami, na litici iznad nekog mora. Razvedena je, bijela izvana i iznutra. Francuski prozori okrenuti su prema terasi i moru. Podovi su od hrastovog parketa. Nema tapeta. Nema puno namještaja, osim najnužnijih komada. Nema puno ukrasa, osim slika. Nema tabletića, pepeljara, svijećnjaka, vaza, ukrasnih figurica i sličnih stvari. Sve je bijelo. Zavjese su duge, tako da se povlaće podom, bijele, muslinske. Svi okovi na vratima i prozorima su mesingani. Nema rezanog cvijeća, tu i tamo koja zelena biljka u bijeloj tegli. Koja cvjetnica. To je moja kuća u kojoj je sve dobro ozvučeno, kuća za glazbu i užitak, u kojoj hodam bosa. Moja haljina je grimizni saten, kosa mi je duga i godine stoje. Nema prošlosti, nema budućnosti. Dani vjetra, soli i mora. Nemoguće, ali vrijedno snova.

Moja iskrena ljubav

Veli mi on voli me jedinu i poljubi moju ruku. Zelena je bila livada i on je tada slomio vrh svog kišobrana.
Legli smo na borove iglice i šutjeli dugo i gledali borovo nebo dugo. Zatim reče mi on voli me jedinu i poljubi moje usne. Nebo se zatvorilo.

Should I go, or should I stay?



Nakon nekoliko godina idem na more. Cres. Nije ljetovanje iz snova. Moje ljeto iz snova je na gotovo pustom otoku. Samo more, sunce, dobre knjige, vino, kruh, sir i masline. No, moderna tehnologija ne voli Robinzone. Znači, više ne bih mogla bez: mobitela, laptopa, Interneta, televizije.... Toliko sam voljna pustiti svijet u osamu, ali više kao nekakvu mogućnost, ne i stvarnu potrebu. I sada ću nositi lap iako nema šanse da budem na netu, pitanje je koliko ću se efektivno njime koristiti, no tu je kao backup bez kojega ne mogu. To je kao rezervni par cipela koje ustvari nikada ne nosite. Ali je dobar osjećaj da znate da su tu, zlu ne trebalo!
Radujem se mirisima mora, vrućini, cvrčcima.....A opet bih najradije ostala kod kuće, uživala u jutrima uz kavu i knjigu u vrtu, slušala ptičju kokafoniju.... Uvijek je tako: should I go, or should I stay?

Meni si sve, meni si san/ You are everything to me, you are my dream


Izranjaju, tiho i magličasto, oni dani proljeća kada sam bila tako mlada. Onaj veliki, paučinasti, grm žutike cvate još uvijek, divno cvate. I pupovi breza zadržavaju meke kaplje noćne kiše, još uvijek. Na tren stanem s mislima i gledam nekuda u daljinu godina što hitaju i hitaju, bez zaustavljanja; to žalim. Tamo negdje stojimo ti i ja: zbunjeni i sami, u mraku, u proljeću.

Flashback, ljeto 2005


Znaš, da smo mlađi, rekla bih – moguće je vratiti naš odnos na ono prije 95-e. Ali nismo. Osjećam da nemam vremena kliziti površinom odnosa (sa svima i svih vrsta).
Sve ono što smo imalio nije bilo ni lijepo ni banalno. Ti si tada, neželjeno, bio čovjek kojeg sam oduvijek čekala. Misliš - klišej, ali istine jedino i mogu postati klišei.
Ili je nešto pravo ili nije, ponovno vjerujem idu, previše je bilo ega.
Čovjek kojeg sam davno voljela, umro je. Zadnji puta sam ga srela u vlaku kojim sam se vraćala od tebe, puna tvoga tijela i mirisa, glupo sretna, ne sluteći ništa, u ljeto 95-e. Slučaj nas je spojio nakon više od 10 godina, u tom vlaku. On nije bio ni pjesnik, ni slikar, nikakva umjetnička duša, ali mi je u dvije minute i s nekoliko riječi, ponovno rekao koliko me je volio, koliko bi me mogao ponovno voljeti. On je to znao, a ti to ne znaš ili ne želiš ili ne želiš priznati ni sam sebi. Shame on you, jer glupo je, jeftino i nepotrebno formalno rukovati se i poljubit kao prijatelji koji nikada nismo i nećemo biti. Mislim da smo ipak debelo beyond isprazne kurtoazije.

Noći u kišama/ Nights in the rain



Kiše tekućice prekriše me noćima htijenja.
Izvih tijelo u dahu jasmina i pustih se kapima.
Htjedoh čekati te na pragu usana,
ali drhtaj me sjeti
da me više ne želiš.